Jakov ima 14 godina i ide u 7. razred. Jakov trenira boćanje u mjesnom klubu i jedan je od nadarenih kadeta kluba. Osim za kadete povremeno igra i za juniorsku ekipu. Tata ga je doveo na boćanje kad je imao 10 godina i od tada Jakov vrijedno trenira te već ima nekoliko osvojenih medalja na državnim prvenstvima u svom uzrastu. Uzor mu je 4 godina stariji susjed Ivan koji je svjetski juniorski prvak, kapetan juniorske ekipe, a igra i Superligu za seniore. Jakov želi jednog dana postati svjetski prvak kao i Ivan, ali zna da za to mora jako puno trenirati i biti ustrajan u svom naumu.
Juniorska ekipa putuje na važan završni turnir u Francusku gdje će nastupiti najbolje europske juniorske ekipe. S njima putuje i Jakov. Trener ga je uvrstio u ekipu jer Jakov je to svojim radom i zaslužio. Jakovu je to prvo takvo putovanje i imat će priliku vidjeti ono što je do sada samo zamišljao iz prepričavanja starijih igrača. Dvorana u kojoj će se igrati impresionirala je Jakova. Veliko osmostazno boćalište, tribine, svlačionice, tuševi, spremišta za razne rekvizite, sve izgleda savršeno. Tu je još i kuhinja s blagavaonicom, caffe bar i nekoliko smještajnih jedinica za polaznike boćarske akademije. Sve onako kako mu je pričao Ivan koji je već igrao u toj dvorani.
Turnir je dobro krenuo za njegovu ekipu, dobro su igrali i imaju priliku pobijediti na turniru ako u zadnjoj utakmici budu bolji od domaće ekipe. Jakov do sada nije ulazio u igru, sve utakmice su bile napete, ekipa je dobro igrala. Još na početku trener mu je rekao da se nikad ne zna kad može biti potreban te da uvijek mora biti spreman za ulazak u igru. Zadnja utakmica je posebno neizvjesna, protivnik je izuzetno jak, stalno je u prednosti i pred kraj se čini da će pobijediti. Trener traži time-out i zove Jakova da se spremi za ulazak u igru. Jakov će ući i igrati u paru s Ivanom. Trener ih hrabri i daje im zadnje upute, posebno Jakovu. Jakov ulazi u igru i staje uz crtu s boćom u ruci. Malo mu se stegnulo u grlu, ali se prisjetio zadnjih uputa i savjeta trenera. Bacio je boću, lagano potrčao za njom i … odlična boća! Potom i druga i treća i sve i jedna do kraja. Jakov je odigrao odlično. On i Ivan preokrenuli su rezultat i donijeli pobjedu svojoj ekipi. Svi im čestitaju, posebno Jakovu. Stariji dečki ga podižu i bacaju u zrak. Svi slave. Na dodjeli medalja Ivan kao kapetan ekipe prepušta uručenje pehara Jakovu. Jakov prima pehar i snažno ga podiže u zrak, na trenutak je izgledalo da će s peharom dotaći svod dvorane.
Dva dana poslije. Pada kiša. Jakov je u školi, veliki je odmor. Mobitel zavibrira, stigla je poruka. Trener javlja da danas zbog kiše nema treninga.
Slijedeći dan. Puše jaka bura. Jakov je u školi, isto vrijeme. Poruka. Nema treninga. Bura.
Dan nakon toga. Bura je otpuhala oblake. Hladno je. Zubato sunce pokušava utopliti promrzla lica. Trener javlja da će danas biti trening, ali treba doći pola sata ranije i prosijati pijesak i pripremiti jog za trening. Jakov potvrđuje dolazak, a nakon njega stižu potvrde dolaska i drugih suigrača. Barba Bogdan, ekonom kluba, javlja da će doći tokom treninga, naložiti vatru i skuhati čaj dečkima. Ako im treba što od opreme i rekvizita znaju gdje se ključevi nalaze.
Trening je bio naporan, odradili su kondicijski i tehnički dio. Na kraju su igrali međusobno. Poslije treninga okupili su se u prostoriji kluba. Unutra je toplo. Suha drva pucketaju u peći. Dečki piju čaj i šale se prepričavajući razne dogodovštine. Barba Bogdan ih sluša te se šali s njima. Jakov ispija čaj i pogledom pretražuje po prepunim policama s peharima. Na sredini jedne police prepoznaje pehar koji je prije par dana podigao. Bogdan govori da ima još čaja te ulijevajući čaj u šalice šali se da im je ovo „putna“. Nakon popijenog čaja Bogdan, znajući da dečki imaju još obaveza, hineći strogoću govori da je „fajrunt“ te da idu doma iako bi se najradije i sam još malo podružio s dečkima.
Po dolasku doma Jakov se je istuširao, večerao i pogledao omiljenu kriminalističku TV seriju. Potom je spremio knjige za školu te zadovoljno ustanovio da bi sutra trebao biti jedan „laganini“ dan u školi. Jedino ta lektira koju mora pročitati do idućeg tjedna. Obukao se u pidžamu, uvukao u krevet i uzeo čitati lektiru. Pokušao je čitati, ali misli su lutale čas simo čas tamo, nije se nikako mogao koncentrirati na čitanje. Odložio je knjigu i uzeo mobitel. Otišao je malo na društvene mreže. Kad je vidio da je Lana iz susjednog razreda lajkala njegovu sliku s peharom, koju je objavio jutros za vrijeme velikog odmora, po licu mu se razlio blagi smiješak, a šaku desne ruke je stisnuo kao kad bi uvaljao „biberon“. Potom je provjerio alarm te priključio mobitel na punjač. Prije nego je ugasio noćnu lampicu pogledao je na zid gdje je visila uokvirena slika na kojoj je cijela juniorska ekipa i Jakov s visoko uzdignutim peharom. Preko slike obješena je zlatna medalja. Jakov sa smiješkom namigne prema slici i medalji, ugasi noćnu lampicu okrene se na bok i zadovoljno zaspi.
Te noći usnuo je čudan san. Ima osamneaest godina. Nalazi se u istoj dvorani u kojoj je prije četri godine podigao pehar prvaka Europe. Vani je nevrijeme. Kiša pod naletima vjetra udara u krov. On stoji na na najvišoj stepenici pobjedničkog postolja. U rukama drži cvijeće, oko vrata mu visi zlatna medalja svjetskog prvaka. Počinju prvi taktovi himne i zastava se pomalo penje na najviši jarbol. Zadnjim taktovima himne zastava se zaustavlja na vrhu jarbola. Publika ga oduševljeno i burno pozdravlja. Odmahuje im i prepoznaje mnoga poznata lica. Pa tu su svi njegovi prijatelji, članovi kluba, rodbina, susjedi. Tu je i Ivan koji drži ruke visoko u zraku sa stisnutim šakama. Tu je i Lana koja mu razdragano maše i šalje poljupce. Tu su i sva ostala njemu draga i poznata lica. U kutku desnog oka osjeti nešto vlažno. Silazi s postolja i prolazi dvoranom, u tom trenutku nalet bure naglo otvara vanjska vrata dvorane. Jakov kroz otvorena vrata ugleda poznate borove, staru prostoriju kluba u kojoj je pio topli čaj i jog na kojem je prosijavao pijesak prije treninga.